O prošlim vremenima na ovom području nema mnogo da se
kaže, ne zbog nedostatka arheološke građe ili
historijskih podataka, nego zbog činjenice da se ovdje
stoljećima nije ništa mijenjalo izuzev ratova koji su
pomjerali granice osvajača ovog dijela naše zemlje.
Interesantno je međutim, pomenuti da pronađeni ostaci
kultura iz bronzanog doma na brdu Gradina kod Ozrena
ukazuju da je područje ove općine bilo naseljeno još u
prahistoriji.
Arheološki nalazi iz bakrenog doma u naselju Bokavići,
koje se pod istim imenom spominje još 1512. godine,
pokazuju da su ljudi iz svojih naselja sa okolnih
obronaka Majevice, Konjuha i Ozrena u ovom dijelu
Sprečanske kotline nalazili pogodne uslove za
podmirivanje svojih životnih potreba još u staro doba,
prije naše ere.
Postoji dokumenat da je naselje Puračić, dobilo ime po
vojvodi Purči koji se spominje 1249. godine u jednom
dokumentu bana Matije Ninoslava. Danas se pretpostavlja
da ako se ima u vidu podatak da su Rimljani u trećem
vijeku
prije naše ere eksplotisali so iz Tuzlanskog bazena,
moguće je da je Puračić stariji i od vojvode Purče, ali
za tako nešto za sada nema pisanih dokumenata.
Interesantno je još pomenuti u vezi ovog naseljelja da
je 1893.
godine Austro-Ugarska formirala općinu Puračić kojoj su
pripadali: Devetak, Poljice, Treštenica, Tulovići,
Banovići, Ribnica, Orahovica, Turija, Babice,
Prokosovići, Bikodže, Tabaci, Modrac i Puračić. Radi
nejasnoća, treba reći da kada je Puračić bio općina,
Banovići, ovakvi kakvi su danas, nisu ni postojali,
postojalo je Banovići selo, od kojeg su zahvaljujući
rudniku mrkog uglja nastao grad. Općina Puračić je
prestala sa postojanjem nakon šezdeset dvije godine
postojanja ili bolje rečeno 1955. godine.
U popisima početkom XVI stoljeća evidentirana je većina
sadašnjih naselja lukavačke općine: Gornji i Donji
Lukavac, Bokavići, Modrac, Srednja i Donja Smoluća,
Puračić, Turija, Devetak, Dobošnica, Gnojnica, Kruševica
i dr.
Ime Lukavac, koje se susreće i u drugim krajevima naše
zemlje, spominje se u pisanim dokumentima 1528. godine
kao Gornji i Donji Lukavac, a u popisu stanovništva iz
1885. godine spominje se kao Lukavac turski i Lukavac
srpski.
U jednoj turskoj ispravi iz 1644. godine spominje se
neki Paša Lukavac što mnogi uzimaju kao temelj za ime
Lukavac, jer o imenu Lukavac postoji nekoliko verzija.
Jedna od njih je sljedeća:
Prema jednoj staroj priči, nekad u prošlosti, negdje u
starom Lukavcu, postojalo je mjesto gdje su
ljudi-prolaznici morali plaćati maltarinu (neku vrstu
carine). ''Maltadžija'', čovjek koji ''nije davao mira''
prolaznicima, bio je poznat po svojoj lukavosti, jer je
naplate vršio od nekih i dva puta, a i onemogućavao je
da se ide zaobilaznim putevima, pa su ga ljudi zbog te
njegove ''revnosti'' u poslu, zvali ''Lukavcem''.
Nasuprot ovoj tezi, prihvatljiva je teorija da je
Lukavac dobio ime od toponima luka, tj. niska ravnica u
okuci rijeke.
Medutim, nastanak i razvoj grada Lukavca uslovljen je
nastankom Fabrike sode. Lokacija
"Prve bosanske tvornice amonijačne sode" i njenog
naselja krajem proteklog stoljeća znalački je odabrana
na desnoj obali Spreče, niže od utoka Jale, na sredini
između željezničkih stanica Puračić i Bistarac
novoizgrađene pruge Doboj-Simin Han, na lijevoj strani
druma Tuzla-Doboj, ispod tadašnjeg naselja Lukavac
turski. U to vrijeme, na Spreči kod Puračića, radila je
1886. godine podignuta parna pilana sa dva turbo-gatera,
u koju je na rezanje i obradu (najviše pragova za pruge
i bačvarskih duga) iz posebno uređene otpremne
vodoustave na Oskovi, tokom Spreče sve do rešetkaste
brane kod pilane, dopremana oblovina smrče i drugih
vrsta stoljetnog drveta sa padina Konjuha.
Dva kilometra prije pilane, u blizini sirovinskih izvora
(soli u Tuzli, krečnjaka u okolini, dovoljno uglja i
vode iz Spreče) i jeftine radne snage, i u blizini već
razvijenijeg rudarstva, te pogodnim saobraćajnicama,
Gustav van Tempelhoff, koji je doputovao sa okolnih
obronaka osmatrao je i procjenjivao kotlinu, dajući
prednosti istaknutim faktorima, upravo tu, na
|
POLITIKA
.
